Prirodna baština

Geologija
Dojmljiv kontrast škrtog, naizgled polupustinjskog i negostoljubivog kopna s jedne strane, te biološki i geomorfološki vrlo raznolikog i bogatog podmorja s druge strane, jedna je od temeljnih odlika ovog prostora.
Uzroke ovakvog kontrasta treba tražiti prije svega u fenomenu zvanom "krš", a koji je bez dvojbe jedan od najvrjednijih prirodnih resursa hrvatskog prostora uopće i to kao vrijednost svjetskih razmjera (locus typicus krša nalazi se upravo u hrvatskim Dinaridima). U kornatskim karbonatnim terenima (vapnenci i dolomiti), koji su, s dužim ili kraćim prekidima, već 65 milijuna godina izloženi atmosferskom utjecaju i intenzivnim procesima okršavanja (korozije i erozije), moguće je izdvojiti gotovo sve krške oblike kao i u ostalim dijelovima hrvatskog krškog prostora (spilje, jame, škrape itd.). Ipak, zbog nedovoljne istraženosti, ovaj "ljuti" kornatski krš još uvijek u sebi krije brojne tajne, kako u geološkom, tako i u biološkom pogledu.

"Krune"
Čuvene kornatske "krune" (klifovi, strmci ili litice) okrenute prema otvorenom moru, a koje karakteriziraju većinu vanjskih otoka u Pučinskom otočkom nizu, posebna su odlika i vrijednost ovog prostora.
Postanak "kruna" globalnog je karaktera. Zbog različitih procesa koji se zbivaju u Zemljinoj unutrašnjosti i golemih sila koje nastaju kao njihova posljedica, Afrička tektonska ploča se već milijunima godina pomiče prema istoku, sjeveroistoku i sjeveru te podvlači (subducira) pod Euroazijsku tektonsku ploču. Cijeli sredozemni prostor, a samim tim jadranski i kornatski, leži upravo na ovoj seizmički aktivnoj zoni, u kojoj su se, kao posljedica, zbivala (i još uvijek se zbivaju) intenzivna boranja, rasjedanja i navlačenja Zemljine kore. Jedan od golemih rasjeda nastalih procesom subdukcije proteže se od istarskog poluotoka, pruža se sasvim blizu jugozapadnih rubova sjevernih hrvatskih otoka, te završava negdje među srednjodalmatinskim otocima. Ovaj rasjed najljepše se oslikava upravo u Kornatskim "krunama" koje zapravo predstavljaju paraklazu rasjeda po kojoj je došlo do kretanja susjednih blokova zemljine kore. Procesi korozije, erozije i abrazije samo su dodatno ukrasili golemu plohu koja se na nekim mjestima u Kornatima okomito spušta i preko 90 metara u morske dubine ("krune" otoka Piškera i Rasip). Najviša "kruna" u Kornatima nalazi se na otoku Klobučaru (82 m iznad razine mora), a najduža na otoku Mani (1350 m). Krune se nalaze na otocima Pulara, Kasela, Kolobučar, Lavsa, Mali i Veliki Škanj, Mala i Velika Panitula, Piškera, Veliki i Mali Rašip, Mana, Balun , Borovnik, Veliki i Mali Obručan u ukupnoj duljini od cca 7.500. Krune su nepristupačne s mora i zato vrlo podobno stanište za mnoge vrste ptica – osobito ronaca (gnjuraca) i divljih golubova. Tu se nalaze i mnoge endemske vrste biljaka, sposobne za preživljavanje u negostoljubivom krajoliku.

Stijene
Različite paleontološke, sedimentološke i litološke karakteristike stijena koje nalazimo u Kornatima svjedoče o dinamici Zemlje u geološkoj prošlosti na ovim terenima.
Najstarije stijene koje nalazimo u Kornatima taložene su u vrijeme mlađeg mezozoika, ili preciznije, u vrijeme prijelaza donje u gornju kredu, dakle prije nekih 100-tinjak milijuna godina. Ove stijene uglavnom su predstavljene (kasnodijagenetskim) dolomitima nastalim rekristalizacijom primarno taloženih vapnenaca u zapadnom dijelu tadašnjeg plitkog, toplog i prozračnog Zemljinog oceana zvanog Tethys. Iznad dolomita nalaze se gornjokredni vapnenci u kojima je, idući prema mlađim stijenama, sve manje dolomitnog sadržaja. Vapnenci su uglavnom istaloženi u plitkom moru, ali u njima se ipak primjećuje i povremeno značajno produbljavanje sedimentacijskog bazena u kojima su stvarani.
Završetkom krede (i mezozoika) prije nekih 65 milijuna godina, zbog unutarnjih Zemljinih sila i procesa subdukcije Afričke ploče pod Euroazijsku, prostor današnjih Kornata se borao, rasjedao i navlačio. Zbog tih tektonskih procesa morsko dno je nakratko izronilo i tada se bilježe prvi procesi okršavanja kornatskih karbonata. Međutim, kopnena faza je trajala relativno kratko, pa je već u paleogenu (početak kenozoika) nastupio novi prodor mora na ove terene i to u obliku većih ili manjih, otvorenijih ili zatvorenijih bazena u kojima su od organizama kao biološkog i sedimentacijskog materijala dominirale foraminifere (jednostanični organizmi s vapnenačkom ljušturom). Ove foraminifere su dale praktički sav građevinski materijal za vapnence iz tog vremena koje danas nalazimo na nekoliko mjesta u području Kornatskih otoka (Lavsa, Gustac, Ravni Žakan, Kurba Vela, Kornat). Daljnje tektonski uvjetovano produbljivanje sedimentacijskog bazena rezultiralo je taloženjem fliških naslaga, koje u Kornatima nalazimo samo u području uvale Gujak na otoku Kornatu i to na sasvim malom prostoru. Krajem eocena (srednji dio paleogena), kornatski prostor je potpuno izronio i od tada do danas neprekidno traju vrlo intenzivni procesi okršavanja.

Flora i fauna
Iako se flora Kornatskog otočja proučava već gotovo 200 godina, ona ipak još uvijek nije u potpunosti poznata. Najviše proučavana, vaskularna flora (papratnjače, golosmjemenjače i kritosjemenjače) Kornatskog arhipelaga do sada je uključila 537 biljnih taksona, sto čini oko 10% od ukupnog broja zabilježene vaskularne flore na području Hrvatske. Procjena je da u području Kornatskog otočja egzistira oko 700 do 800 biljnih svojti.
U vegetacijsko-fitogeografskom smislu, Kornati pripadaju eumediteranskoj vegetacijskoj zoni mediteransko-litoralnog pojasa mediteranske regije, a fitogeografski pripadaju istočnojadranskom sektoru jadranske provincije. U tom smislu osnovicu klimazonalne šumske vegetacije izgrađuje as. Myrto-Quercetum ilicis, vegetaciju stijenjača as. Phagnalo-Centaureetum ragusinae, a priobalnih grebenjaca as. Plantagini-Limonietum cancellati. Veći otoci obrasli su pašnjačkim oblicima vegetacije koja je izrazito siromašna vrstama, jer su tijekom dugog povijesnog razdoblja šume sustavno paljene kako bi se dobile pašnjačke površine.
Kao značajnije biljne vrste ovog područja svakako treba spomenuti dubrovačku zečinu (Centaurea ragusina), bijelu supaljku (Corydalis acaulis), pustenasto devesilje (Seseli tomentosum), ilirsku peruniku (Iris illyrica), uskolisni slak (Convolvulus lineatus), drvenastu mlječiku (Euphorbia dendroides), vrste iz porodica kacunovica (Orchidaceae) itd.
Današnja vegetacija mogla bi se svrstati u dvadesetak biljnih zajednica od kojih su neke samo fragmentarno zastupljene. Među značajnijim zajednicama mogu se navesti:

  •  hazmofitska vegetacija pukotina stijena - zajednica busine i dubrovačke zečine (Phagnalo-Centaureetum ragusinae), kao endemična zajednica vezana za vapnenačke stijene eumediteranskog vegetacijskog pojasa (područje strmaca) s karakterističnom vrstom dubrovačkom zečinom (Centaurea ragusina) kao ilirsko - jadranskim endemom;
  •  halofilna vegetacija vapnenačkih obalnih grebena - zajednica uskolisnog trputca i mrizice (Plantagini-Limonietum cancellati) s karakterističnim vrstama: uskolisni trputac (Plantago holosteum) i resetkasta mrizica (Limonium cancellatum);
  •  sastojine drvenaste mlječike (Euphorbia dendroides) sa statusom rijetke vrste u Hrvatskoj;
  •  šumska zajednica mirte i crnike (Myrto-Quercetum ilicis) sa svojim degradacijskim stadijima;
  •  vegetacija kamenjarskih pašnjaka, kao najraširenija na kornatskom otočju sa zajednicom kovilja i ljekovite kadulje s kostrikom (Stipo-salvietum officinalis brachypodietosum ramosi) - vezana za razmjerno jako degradirane vapnenačke kamenjare i zajednica vlasulje i smilice (Festuco koelerietum splendentis), vezana za površine koje su relativno manje degradirane od prethodne zajednice. Obje zajednice imaju izgled "pustih" kamenjara i nastale su kao krajnji stadij u procesu degradacije šumske vegetacije.