Nevjerojatan spoj prirode i čovjeka, koji u Kornatima dokazano živi već više tisuća godina, a koji se između ostalog ogleda i u uvijek skromnim, ali dojmljivim građevinama (porti, stanovi, suhozidi, maslinici, mulići, utvrda, kaštel, crkvice, solana, gradine itd.), dodatni su i svakako vrijedni ukras prostora NP “Kornati”.
Relativno velika udaljenost od obale, biološko bogatstvo morskog prostora, gusarski prepadi, dobri pašnjaci, nemirni kopneni prostori, škrto krško tlo, dobro skloniste za ružna vremena na moru, sve su to razlozi zbog kojih su Kornati kroz cijelu ljudsku povijest uvijek bili istovremeno i gostoljubivo i negostoljubivo područje. Stalno na granici nastanjenosti i nenastanjenosti, mira i nemira, bogatstva i siromaštva, Kornati su bili i ostali izazov različitim kulturama i različitim interesima na ovim prostorima.
Kornatima ne nalazimo spomena u dva najznačajnija otočna popisa (Ravenjanin VII. st., Porfirogenet X. st.). S druge strane i ostaci bizantske arhitekture (VI. st.) i samo ime otočja ukazuju na vrlo rano gospodarsko i kulturno korištenje akvatorija Ukratko, u Kornatima su potvrđena mnoga romanska imena iz prvog perioda kolonizacije (Laussa, Jadra, Svršata, Katina, Šipnata, Kornat), tako da jezične činjenice i potvrde materijalne kulture nadopunjuju jedne druge.
Najstariji arheološki artefakt nađen u Kornatima (polje Žejkovci) je kamena sjekira iz neolitika. U istoj zoni (Žejkovci-Tarac-Trtuša) najveći je broj liburnskih gomila i tumulusa. Iz vremena rimske kolonizacije mnogo je tragova: ribnjaci na Svršati i vjerojatno u Stativalu (neistraženo); pristaništa: Tremuli, Sedlasti bok; vjerojatne solane: Piškera, Lavsa i Šipnate (za dvije potonje postoje srednjevjekovne potvrde i ostaci zidova, a da li su postojale u antici treba istražiti; ladanjske kuće: Žut, Svršata, Šipnate, Tarac, Trtuša, Poselo, Lavsa, Njivica… Od srednjovjekovnih gospodarskih spomenika najbolje je očuvana solana u Lavsi sa ostacima kaseta u moru i skladišnim zidom na kopnu.
Od sakralne baštine postoje dvije crkve i jedna u ruševinama. Ova u ruševinama je bila posvećena svetoj Mariji pa se i čitav otok u dokumentima naziva Insula Sanctae Mariae i u hrvatskoj inačici Stomorin otok. Sagrađena je uz polje Tarac u podnožje brda koje se danas po utvrdi na njemu – iz istog vremena kao i crkva – zove Tureta. Stručnjaci je datiraju u VI. st. Riječ je o trbrodnoj bazilici od koje je danas vidljiva samo apsida (neistraženo). U glavnom brodu apside sagrađena je, vjerojatno u XIV. stoljeću, mala crkvica, posvećena Pohođenju Marijinu, a narod je titulira Gospom od Tarca. Svake prve nedjelje u srpnju, hodočasti se u Tarac. Treća je crkva u Piškeri i ona je najveća. Sagrađena je 1560. u trenutku kada se podiže ribarsko naselje Piškera na tadanjem otoku Jadra. Crkva je posvećena Porođenju Marijinu, a misa se održava jednom godišnje (posljednja subota u srpnju). Crkva je pod jurisdikcijom zadarske nadbiskupije. Za vrijeme drugog svjetskog rata funkcionirala je kao priručna bolnica. Od ostalih sakralnih spomenika treba još spomenuti kapelice koje se u zadnje vrijeme podižu po mnogim puntama. No i dalje najvažnijima ostaju: ona svetoga Roka (na izlazu iz murterske luke), svetoga Ante (na Punti Opata i svetoga Nikola (na Punti Pivčene kod Vruja).
Ruralna (etnološka) baština
Suhozidi: Gotovo je sva ruralna arhitektura rađena u suhozidu, a do njezine je ekspanzije došlo u drugoj polovici XIX. st. kada su bivši koloni počeli otkupljivati otočje. Ovaj je proces započeo 1851., a završio 1896. godine. Nakon podjele pašnjaka između sebe, novi su se vlasnici morali ograditi zidovima od mora do mora, a nasljeđivanjem i parceliranjem, broj je zidova stalno rastao. Teško je sa sigurnošću reći, ali se ne čini pretjeranim ako kažemo da duljina svih pregradnih zidova (bez ogradnih) prelazi 120 kilometara. Različite situacije (konfiguracija terena, snaga vjetra, udari mora…) uvjetovale su i različite tipove gradnje suhozida.
Stanovi: Kurnatari-koloni iz vremena najamnog odnosa nisu živjeli na obali. Uz ostalo i zbog toga što nisu imali pravo na ribolov. Ono je oduvijek običajno, a od 1837. godine i formalno, pripadalo stanovnicima mjesta Sali. Kurnatari su živjeli u unutrašnjosti Kornata i Žuta i iz toga je vremena sačuvano je još desetak stanova. Ovi su stanovi napušteni početkom XX. stoljeća kada se život, zbog jače veze s matičnim naseljima i ipak sve značajnijeg ribolova premjestio na obalu – porte. Pojam stan od tog trenutka prešao je na pastirske torove koji su se graduli na svakoj pojedinoj paškuli. Gradili su se također u suhozidu, a veličina je bila razmjerna veličini stada.
Porti: Porti su zaklonjene uvale s nekada izrazito malim kućama. Kornatska je kuća ustvari bila druga kuća nekog vlasnika, pa je stoga i zbog siromaštva posjednika bila vrlo skromnih dimenzija. Tek sklonište i magazin. Porti su se obvezno formirali uz posjed (maslinike i pašnjak). Gdje je otok bio najširi i pašnjaka bilo najviše, tu je i kuća bilo najviše (Vruje, Kravjačica, Lučica). Sve su kuće bile sagrađene na posjedu onog vlasnika, koji je najbolje udovoljavao maritimnim potrebama porta. Svaki je vlasnik iz neposrednog okruženja porta imao pravi na svoju odmiru.
Muli i steralo: Pred kućama su bili izgrađeni muli (također usuho) za privez brodova, jer je brod bio ključna poveznica matičnog naselja i kornatskog porta. Između mula i kuća nalazilo se steralo. Prostor je obično bio prekriven žalom ili sitnim kamenjem. Na steralu su se sušile mreže, smokve, odjeća, vuna… Na steralu se pralo i živjelo. Steralo je ustvari kornatsko dvorište.
